sarajevo večeras stvarno k'o iz bajke. u šetnji koja nam obično traje najviše 20 minuta uz sva dječja zastajkivanja, večeras smo proveli jedno sat i po. prošli smo pored moje stare škole i mog nekadašnjeg obdaništa. sreli smo (ili vidjeli, pa načuli, pa pretpostavili i namaštali): jednog univerzitetskog profesora, tajnika nadbiskupa, jednu tetu strankinju, prošli smo pored meni bajkovitog balkona (o kojem sam nekad davno pisala, na kojem sam jednog proljeća vidjela oca sa malom bebom i koji je stoga poslužio kao direktni književni motiv i bukvalna inspiracija za Jana) i na ulazu u tu zgradu sreli dječaka (možda čak i dječaka koji je nekoć bio ta beba sa balkona).
to su prvi utisci
sad odosmo piti čaj i sušiti rukavice
Snijeg… ovdje ga nema na vidiku do bozica.
i ja se osjecam fenomenalno :)))
samo da ti mahnem nisam odavno.