zora

je svanula, rodio se mali Jan

29.08.2006.

Post Festum

Liju kiše, tužan je Metalac. (Iliti po novom – Heineken Open Air. Al' trebao je ostati Metalac.) I sve ja baš kao u pola šest ujutro nakon posljednjeg ljetnjeg derneka. Dok kroz sinoć u jeku sevdaha potrgane roletne probija magličasta svjetlost, ljeto se već čini dalekim, nestvarnim. Vrijeme za tišinu i sivilo i vlagu. I početak jesenjeg mamuranja. I hladna soba i buđenje u osam Glava metalno zvoni od pive i činjenice da si zaspao obješen preko zvučnika. Ili vunasto bridi od sumanutih slatkastih koktela – čija je sjajna ideja bila da se mora slistiti Batida de Coco prije isteka ljeta? Tvoja do maločas preplanula koža jutros ponovno je sivkasta kako i doliči stanovnici ovog ubogog grada, misliš dok u sandalama smrznutih prstiju nabadaš kući preko crne kaldrme. Pogledaš u nebo i sve se čini kao da je bilo san. Onda stegneš ruke malo čvršće oko ramena i pogledaš u sebe. I nehotice se osmijehneš ogrijana toplinom sjećanja na taj "san" koji je zapravo bio java.

***

Načula sam neka negodovanja o Festivalu, ali iz sasvim neočekivanih usta. I vidim da više nije kao prije. Hajd' dobro jasno mi je za šta će vam red carpet – lijepo je domaćim (i okolnim) glumcima, režiserima dati jedinstvenu priliku da se prošetaju duž istog – ali zablogamiloga šta će vam red room? Bilo se malo po showcaseovima, vidjelo se kako se to radi u Kanu i Locarnu, pa bi odmah i mi. Ali naš narod kaže: "Vidjela žaba kako se konji potkivaju, pa i ona digla nogu" – izreka koja je po svojoj autohtonoj folklornoj boji sasvim nespojiva sa glumljenjem Kana i sličnim jalovim poslovima. Nismo mi Kan, niti ćemo ikad biti, niti su ovom svijetu uopšte potrebna DVA Kana. Draž SFF-a je bila u tome što su ljudi koji dođu da predstave svoje filmove imali priliku za nesmetan kontakt sa svojom publikom. A ove godine se nijednom nije zadernečilo pred Meeting Pointom. Bruka i sramota! Pa kakav vam je to (sarajevski) festival? Sarajevki festival vam je kada Steve Buscemi zaglavi u Clou do četiri ujutro dok lokalni talenti razvaljuju svirkom na improvizovanoj bini od jedva dva kvadrata i nikom ne smeta to što podrumski lokal plavi od one iste proklete kiše koja je otkazala predstavu u Metalcu. (Da, Metalcu i zauvijek Metalcu.)
Napravili ste Red Room, ali kome? i radi čega? Da bi se Nick Nolte i Abel Ferrara mogli družiti... međusobno?

24.08.2006.

Festivaljenje

Festivaljenje je aktivnost koju Sarajelije i ini koji u tih desetak dana SFF-a (počasno) postanu Sarajlijama upražnjavaju, naravno - svako na sebi svojstven način.

Najupadnija su festivalčad (najniži stalež među proleterijatom festivala, potrčkala), što zbog broja mobitela i motorola preko kojih povazdan nešto užasno bitno dogovoraju, što zbog užurbanog hoda u stilu "miči mi se s puta, zar ne vidiš da se furam da sam na Manhattanu", što zbog činjenice da su one njihove akreditacije nekako najdrečavije crvene. Ipak, ma koliko iritantni bili, hvala SFF-u što svake godine odgaja novu generaciju mladih pozera, što tim mladim ljudima bar na deset dana u ovoj posranoj državi pruža nešto što im niko drugi pružiti ne može. Osjećaj da su bitni i da nešto i od njih zavisi.

Druga kategorija su festivalsovci iliti gosti SFF-a. Njih ćete lako prepoznati po tome što uglavnom izgledaju kao da su pali s Marsa. Oči im kao fildžani. Razlikuju se od ostalih turista, koji ležerno vucaraju svoje ruksake oko Begove džamije, po tome što dolaze u Sarajevo sa predznanjem. Još gore, zapravo, dolaze sa obećanjem da će tu nešto naći. I vidite kako se iz petnih žila trude naći ono što im je obećano - taj neki neuhvatljivi duh grada - ono nešto što je Susan Sontag našla (al' kad je bilo najteže). Oni svoje akreditacije nose onako štreberski - zato što im je neko od festivalčadi veoma ozbiljnim glasom objasnio kako se akreditacije stalno moraju imati oko vrata.

Nad svima njima ponosno se uzdiže festivalokracija. To su suvereni vladari SFF-a, oni koji pri istom imaju stalno zaposlenje. Poučeni bolnim ranijim iskustvom da će ih tih 10tak dana proganjati i znani i neznani i prijatelji i neprijatelji ne bi li došli do karata za blockbustere, pripadnici festivalokracije su usvojili taktiku men-in-blek (aka "šminkeri se izdvajaju od ostale raje") i tokom trajanja festivala apsolutno nikog ne poznaju. Nikog, tj. osim Bono Voxa. Njega poznaju na sav glas zbog čega ih festivalčad žučno kroz nasmijane zube mrze.

Na festivalu je realno najbolje festivajlijama. To su naši (iliti festivalski rečeno regionalni) glumci, režiseri, producenti što su već pokupili bjelosvjetske nagrade, pa u Sarajevo došli da se foliraju. I najedu. I napiju, naravno, jer lako se praviti da ti uopšte nije stalo do mišljenja sarajevske publike sve dok nisi trijezan.

Najneupadniji ali i najistinskiji obožavatelji SFF-a su festivalokusci. To su oni čudaci što prate samo Panoramu, Dokumentarce i New Currents. I uporno ignorišu Open Air, a najvažnije im je da pogledaju kratke filmove. Karte kupuju dobro unaprijed, ne kasne na projekcije i nikad se ne guraju. Najortodoksniji među njima nakon The End-a ostanu i pogledaju i odjavnu špicu (iz poštovanja prema ljudima koji su radili na filmu, ili da bi još jednom upamtili ime direktora fotografije). Oni na festival dolaze, možete misliti, SAMO zbog filmova.

Kao sušta suprotnost ovima gore, tu su festiminkeri - standardni svakodnevni garden-variety šminkeri koji u čast festivala izvlače i dodatno naoružanje. Oni su suviše blještavi da bi se u njih moglo gledati, pa vam ih i ne mogu opisati. Zbog njih se publika moli da isključi mobitele. Međutim, to ne rješava problem jer oni nisu došli da bi pogledali film, a kamoli još isključili mobitel. Oni su došli upravo zato da bi im mobitel zazvonio u sred filma, pa da se onda jave i k'o fol tiho objasne da ne mogu sad pričati jer upravo gledaju premijeru na SFF-u. Jedino tako mogu maksimalno uspjeti u svojoj šminkerskoj misiji jer će na taj način i oni koji ih ne vide na SFF-u znati da su oni bili tu.

Sarajevo je mali grad. Svima nam je to jasno, ali tih 10-tak dana Sarajevo se osjeća velikim. Ali tu su zato festivaluzeri da ga neumorno podsjećaju da je ipak malo. Sarajevo nije dovoljno veliko da bi oni koji festival smatraju nedostojnim svoje pažnje mogli jednostavno da ga ignorišu. Festival ih jebe zato što prijeti da njihov mali grad u kojem su oni veliki pretvori u veliki grad u kojem bi oni bili mali.

13.08.2006.

evo još jednog bloggera

link

When one sees religion perverted — in the U.S. or in Israel, Pakistan, Afghanistan or India, one wonders if the spiritual seeds, planted by visionaries and enlightened prophets like Jesus, Mohammed, Marx and others, are just too volatile for large societies to deal with. One asks if religious visions are better off kept as a personal thing, or at least confined to a small group — otherwise the death and destruction sown by and in the name of religions more or less balances out their moral and personal virtues (which are many.)

David Byrne

11.08.2006.

Na grudima joj piše...

Srebrenica nikad više

Ili Ne zaboravi Srebrenica, tako nešto. (A ni grudi nisu za zanemariti.) U slučaju da nisam dovoljno jasna, dakle, radi se o crnoj majici sa bijelim natpisom viđenoj danas oko 2 popodne kod Velikog parka kako coolerski šeta gradom u kombinaciji sa niskostrukim farmerkama.

I ne znam da li je to dobro ili loše. I šta bih mislila da vidim majicu sa natpisom: Ne zaboravi Auschwitz jednako pripijenu uz jednako jedre grudi neke Berlinke.

Da li je stavljanje takvog natpisa na majicu trivijaliziranje ili nešto još gore? "Trendiziranje"?

To što je Srebrenica postala simbol, znači li to da je postala i svačija? I ko sve sad ima pravo govoriti u ime njenih nijemih žrtava? A kamoli onih koje nisu nijeme, ali za nečije pojmove ni dovoljno elokventne.

Da li je ovo neka tangenta onoga što je napravila Šejla Kamerić? Iskreno rečeno taj njen rad mi se nije svidio. Jer šta je htjela reći? Ne, nisu (sve) Bosanke smrdljive, krezave i brkate, pogledajte mene što sam lijepa?! Šejla je vjerovatno imala najbolje namjere. Šejla je pokušala napraviti (biti?) most između ljudskosti Srebreničanki i strejndžera koji tu ljudskost ne mogu da vide jer nije dovoljno površna, nije izdepilirana i našminkana. Ipak, i uz najbolje namjere, postavljati sebe (zaštitnički poput starije sestre) za glasnogovornika Srebreničanki je previše problematično jer je isuviše blizu polaganju prava na tragediju koja nije tvoja, na glas koji se možda bez tvoje intervencije nikad neće (dovoljno daleko) čuti, ali koji ipak nije tvoj da s njim urličeš.

07.08.2006.

Jebo vas Korbuzje (Give me Gaudi any day)

Nemojte mi samo novogradnje, ravnih površina, pravilnih oblika i sivih boja. Al' vala ni one Papagajke ni ovih novih zgrada k'o od celofana.

Volim patinu. Naslage vremena što se ljušte poput starih tapeta otkrivajući uvijek neki novi stari sloj, nešto što je bilo prije. Ja sam... zadnji romantik na ovom svijetu što se sporo kreće i čeka. I tu stavljam tačku i prekidam stih. Jer ne znam šta čekam. Da l' raj ili kraj. Ili možda Godota. Vjerovatno Godota, jer sav mi je smisao u čekanju. Neko mi je neki dan sjajno objasnio apsurd. Apsurd je kad se nadrealno preseli u realnost. Apsurd su dječija kolica koja su se uslijed bombardovanja Dresdena našla okačena na grandiozni luster iz predvorja. Apsurd je rat u Sarajevu. Apsurd to smo mi.

<< 08/2006 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031

Help Me Help Mia

Počasni Blox
Priče o umoru
hadzinica
The Dewd's
pig from spejs
propali fudbaler
blob
posveћeno жrtvama dlakavih жena
Corto Maltese
Nakane o Barbari
Bosanski život
Jaja u Prahu
STRANA 212
... by Tratinčica
BLOG ZA PAMETNE i one koji ce to tek postati :)
Zijan-ćerka
la cucaracha
babazabino novo ruho
Zen Garden
Joie de Vivre
BEACH 68
United Darkness of Plamenko
Bepo čistač ulica
Da vidimo šta danas ima u cekeru
Dani loše poezije u zemlji Liliputanaca
Work in progress - WIP
Teta Elina kuhinja
Is there no way out of the mind?
Čiste namjere / Pure Intent
nesvjesna's
Švancvald Klinik v 3.0
PLJUVAONICA
LETARGIJA
surplus
Sylvia
Amerika i Engleska biće zemlja proleterska!
Amsterdam, izjutra
Le Chant De La Libération
lucida intervalla
LEGAL MA'
Day and Night Fluid
Filozofija palanke
Sinja
roxy's blog
folder
Ko se boji vuka još?
Tako je vriŠĆala Banshee
gubljenje vremena
Ambasadorov dnevnik
Ridjobrki
Moji postovi
više...
sikrit ajdentiti
zoe

umjesto novina
the daily blob

umjesto arke
vijesti iz budućnosti

strani dopisnik iz susjedstva
bbop

best of blog
soe
best of blog

počasno mjesto u znak izvinjenja
The Fluid

spektakularno otkriće
naftalin
KHATAM - ŠUD

Kreativni (Ne)red
recommended:
Anur: Human Condition
Ideologija
musicovery
Cafe Europa

featured:
wayback machine
david byrne na svom blogu na plemenitom
Psychology of Cyberspace
urbicide
Tokyo Street Style

ultra-condensed classic books Granta The New Yorker colourblender magritte ideologija contemporary writers critically modern postmodernism defined an introduction to postmodernism postmodernism broken down (after) postmodernism deviantart so 80s
colour-palette-ify!

RIP
comfortably numb
pretekst

bla bla bla
Blogger.ba
Google.com
Sarajevo-X.com
Sarajevo-X Forum

BROJA%u010C POSJETA
188076

Powered by Blogger.ba